“Dobar dan. Zovem iz “Večernjeg lista”. Radimo prilog gdje ljetuju poznati. Molim Vas Petka, gdje Vi idete na odmor ove godine ? “
” U Keniju. U Afriku” .
” Moooolim ? – kaže glas u šoku, bez daha.” Kenija ? Jesam ja to dobro čula ? “
” Jeste. Da. U Keniju. To Vam je ona država na istoku Afrike”.
” Isuse, pa kaj Vas nije strah ? “
” Čega ? Nekako imam osjećaj da se ovdje trebam više bojati nego tamo. Vidjet ću. Javite se kad se vratim, rado ću Vam ispričati doživljaj. Al sigurna sam već sad, da tamo ljudi ne jedu ljude.
Prije ćete me ovdje pojesti ! “
I tako smo se sreli prvi put 16.08.2003. ONA i ja. Nakon samo 7 i pol sati direktnog leta iz Beča, slijetanja taman na prizore buđenja novog dana i vatromet boja na horizontu. Obećavajući prvi dojam. Sparina, vrućina koja se ko čičak lijepi za odjeću, kožu, kosu , dok slatkasti miris zraka mami na osmijeh u 5.20 ujutro na internacionalnom aerodromu “Moi”. Mombasa, drugi po veličini Kenijski grad na obali indijskog oceana. E pa “Dobro jutro Afrika, dobro jutro Kenija” mrmljala sam gledajući oko sebe nasmiješena lica djelatnika aerodroma poredanih u špalir dočeka dok sam s noge na nogu hodala po već poprilično vrućem asfaltu. Super baš što nema onih kombija, jer nikad ne bih možda imala priliku hodati po “avionskoj cesti- pisti” i gledati to ogromno čudo ravno ispod nosa. “Jambo, jambo “ govorila su nasmijana lica domaćina. Hm…? “Good morning” pristojno sam uzvratila jedno 20 puta. Skupila hrabrost i 21 put uzvratila i ja “Jambo” – pa da vidimo što će se dogoditi. “ Karibu ! Karibu sana ” Ok, logiko moja uključi se ! Taj famozni “Jambo” sigurno je nešto u stilu “Zdravo, Bok. Dobar dan.” A “Karibu” valjda – “Dobrodošli”. Hvala logiko, što funkcioniraš i preko ekvatora !
2003. MOI International airport Mombasa, Kenya
Stari, rasklimani autobus čekao je strpljivo svoje putnike. “Pole, Pole…” uz širok osmijeh govorio je punašni šofer. Kaj pak to znači ? Pola čega ? Promatrajući mirne, spore kretnje domaćina bez trunke brige ili panike što nismo već na pola puta do hotela ili u badiću. Nema žurbe, polako, polako. Aha, dobro. Valjda zato izgledaju tako smireno i odmorno.Ok. Ajde probat ću i ja ući u taj film. Pih, pa na godišnjem sam ! Nije dugo trebalo već sam pjevala neku zaraznu pjesmicu uz zbor bijelih ljudi koji po frizurama i outfitu prepunom havajskih cvjetova definitivno dolaze iz Europe nama susjednih država.”Jambo, Jambo Bwana, Habari Gani , Mzuri sana…” pa na-na-na jer swahili tek treba proučiti. Lice mi se kočilo od smijeha i pozitivne vibre koja me uhvatila ko pitt bull putem koji je vodio kroz grad do hotela. I dok se pjesma orila, bez treptaja pratila sam kroz zamrljani prozor slike, prizore koji su se počeli nizati.
Utihnula je pjesmica u mojoj glavi. Nijemo sam zurila. Ne vjerujući onome što gledam. Male, trošne kućice od blata, prašina i crvena zemlja. Klinci s kojih visi poderana odjeća, polugoli bezbrižno trčkaraju oko vatre, prljavo plastično šareno posuđe. Stara,raspadajuća vozila velika i mala, gužva, blato, lokve smeđe vode raštrkane naokolo. Razbacano smeće po kojem skakuću koze.Ljudi, uredno obučeni. Valjda idu na posao. Izgledaju tako. Dok drugi već rade prodajući sve i svašta na malim drvenim štandovima. Treći opet sjede na zemlji, bosi, mašući nam razdraganih lica. Počelo je stezati u grudima. Pogled se zamaglio od suza, lagano mi je ponestajalo zraka… O Bože…!
Kroz prekrasan vrt palmi, stigli smo u hotel. Pjesma, ples, piće i brdo osmijeha za dobrodošlicu. Prtljagu mi je otelo nasmijano lice kao da će i mene nositi ako zatražim. Smještaj- uredan, čist, lijep, ugodan, prostran i udoban.Sve na svom mjestu posuto cvijećem veselih boja. Sunce, palme, bazen i more. Pardon, ocean. Indijski ocean s rubovima bijelog sitnog pijeska kojem se ne vidi kraja. Bože jel ovo je raj ?
Ispod palme, k’o pravi turist, zagurala sam bose noge u topli pijesak sa šalicom odlične kenijske kave gledajući prelijevanje boja od tirkizne do plave, zelene i beskonačne. Emocije su se miješale. Jesam li ja stvarno u Keniji ? Jel ovo zaista Afrika ? Prava Afrika ! Pa da, ja sam tu. Stigla. Sretno ! Nevjerica, uzbuđenje, sreća polako ali sigurno počeli su se miješati s onom tupom boli, osjećajem što steže, reže i para… Bosi, zamusani prljavi klinci igrali su se u mojoj glavi. Prizori kenijske svakodnevice kao perpetuum mobile. Pa opet stegne jako, baš jako. Ljepota oceana miješala se kroz zamagljeni pogled od suza, nepozvano, tiho. Moj “problem” je konačan. Nema natrag. Ne mogu ništa promijeniti. Ne mogu ga vratiti.
Ali ovo ovdje postoji. Živo je. Bijedno. Siromašno. A u isto vrijeme tako sretno. Što mogu učiniti ? Mogu li išta ? Bar malo. Da se odužim za svaki osmijeh, lijepu riječ, zarazni optimizam i lekciju življenja “dan po dan”. Za “hakuna matata” jer zaista svejedno mi je sada da li šalica kave na stolu stoji malo lijevo ili desno. To zapravo nikad nije bio ni problem samo što to nisam shvaćala. Baš sam bedasta koliko sam vremena i energije potrošila nervirajući se zbog uistinu nebitnih stvari, situacija, ljudi. Znam što mogu učiniti: vratiti se već sljedeći godišnji odmor po još jednu dozu mira, osjećaja slobode, neopterećenosti nevažnim sitnicama. I sreće u malim stvarima…
P.S. A bilo je obično poslijepodne, dosadno, nijemo, tužno. Besciljno sam šetala centrom Zagreba i u Gundulićevoj ulici pogled mi stao na plavom papiru u izlogu:Last minute – Santorini !
Ušla sam u agenciju bez razmišljanja.”Dobar dan.Ja bih u Grčku, Santorini”. Mlada djevojka, toplog i srdačnog osmijeha ljubazno me pozdravila i nastavila me šutke gledati onako ispod obrva s nevjericom. “Joooj- pomislila sam-eto još jedne obožavateljice ” ” Vi bi u Grčku ? ” Da.”
Mirno je spustila ruke na radni stol i pogledom ravno u oči ispalila : “Iskreno, Vi mi niste nekako tip za Grčku. ” Podigla sam obrve dok su upitnici sijevali iznad moje glave. “Ja bih Vas poslala u Keniju .” “U Keniju ?!?!?!?!? Uz dužno poštovanje slonovima i lavovima, ja želim samo ležati na plaži i ne mislila ništa” ” Pa Kenija ima jedne od najljepših plaža svijeta. ” Obrve su se podigle više nego što sam znala da mogu. “Da, da….”- ponavljala je dok je iz ladice vadila photo albume. Oči su postajale sve veće i veće. Sve mi je strpljivo ispričala, objasnila dok sam ja još uvijek bila u šoku. Dobro – rek’o – moram prespavati, pa se javim. Što ne znam- želim naučiti pa je surfanje Kenije tu večer bilo moje i Božje. Kao i novi dan. Ovaj put s ciljem. Na istom mjestu sa istom dragom djevojkom iskrenog osmijeha i uplatom putovanja u Keniju: 14 dana Mombasa sa uključenim safarijem u cijenu, let iz Beča = 5.823 hrk.
Draga Anamarija, vrijeme je da me dođeš posjetiti tamo kamo si me poslala. Kenija & ja te čekamo !
Bez imalo slučajnosti.
