Taman kad pomislite da ste vidjeli posljednji krug pakla siromaštva
iza ugla Vas čeka iznenađenje.
Tužno, neshvatljivo čak do granica šoka.
Pa zanijemite tako na par dana. Tužni i bijesni pokušavate shvatiti, razumijeti, ali ne ide….
Iako u nekoj prehladi, bez razmišljanja odazvala sam se molbi gospođe Rottland koja je davno svoj komforni europski život zamjenila jednostavnijim Afričkim. Zamolila me za par sati mog vremena kako bi posjetila jednu školu ujedno i fotografirala istu jer treba pomoć.Ma koliko loše se zdravstveno osjećala pomisao na neke nove klince, ciku, vrisku, veselje jer dolaze “Mzungu”( bijelac ) svaki put ispočetka vesele.
Iako rano jutro, sparina i vrućina već su sigurno vladale danom. Nakon sat vremena vožnje i napuštanja Diani Beach glavnu prometnicu vrlo brzo smo ostavili iza nas. Sljedeći sati našeg puta do odredišta, malog mjesta imena Chai prolazili su gotovo u tišini. Nemoguće je bilo razgovarati uz bučno poskakivanja auta u borbi sa svim preprekama na putu: prašina,blatnjave rupe ispunjene prljavom vodom. Navikla sam. To je normalna slika ruralnih područja smještenih daleko od Afrike kakvu znate iz priča, razglednica i dokumentaraca.
Ususret nam je došao nasmijani glavni nastavnik, zahvalan na donaciji nekoliko vreća”porridge” koje smo donijeli. Porridge je kaša, čest obrok u školama, sirotištima iz nekoliko razloga : 1. nemaju drugo 2. jedino što si mogu priuštiti 3.obrok relativno zadovoljavajuće nutricionističke vrijednosti koji može poslužiti kao alternativa zdravom obroku kakvog treba svako djete u razvoju.
Dok se glavni učitelj iskreno i toplo zahvaljivao na donaciji i podnosio izvještaj o stanju na terenu, počela sam se osvrtati tražeči pogledom toliko puta doživljenji smijeh, gužvu, želju za rukovanjem od malih, crnih nasmijanih lica veselih očiju. Ništa. Samo tišina i zrikavci. Tek u daljini mali i veliki učenici miču se u tišini od točke A do točke B. Ni jedna dječja glava nije se okrenula u našem smjeru, ni jedan pogled. Hm, čudno. Dobro -pomislim- možda ne žele smetati ili su još pospani. Idem onda ja poželjeti dobro jutro i ljubazno se približiti. Zbližiti bar malo. Ipak imam u ruci predmet vječne znatiželje, upiranja prstom, gužve, naguravanja ispred velikog foto objektiva. Ništa od toga ovaj put se ne događa.Dobro- pomislim- rano je. Možda su još pospani. Zar baš svi ? Svi do jednoga ? Trudim se uspostaviti i najmanju komunikaciju. Ništa. Ok, idem počet’ škljocat pa možda se probudi sve ono što znam, očekujem. Ono čemu se radujem i zaboravljam na prehladu. Hodam amo- tamo, promatram,istražujem sklepane učionice, neuređeno školsko igralište i dvorište dok mi pogleda zaustavlja dim vatre koji se počeo širiti zrakom. Aha,kuhinja dakle, skoro će doručak. Super, sigurno će nakon obroka biti veselije. Tete kuharice i osoblje polako ispiru plastične šalice i veselo bez imalo nelagode koketiraju s objektivom. Ha, većina ljudi na kraju se ipak voli slikati ! Salve smijeha ovdje u Africi često su neizbježne kad vide svoju sliku i priliku na display-u. Meni osobno ne baš ugodan miris štipao je nosnice dok su šarene tete ponosno miješale kašu specifične boje. “Hvala , ja sam doručkovala”-zahvalila sam i nastavila bilježiti prelijevanje nečega što unatoč najvećem trudu nikad nije našlo mjesta na mom jelovniku.
Red ispred kuhinje postajao je sve duži. Obavijen tišinom i neobično izmučenim dječjim licima bez osmjeha. Rijetko bi nam se pogledi sreli. I nisu bili nimalo nalik onima na kakve sam navikla: vesele, znatiželjne velike smeđe očice koje se smiju, pune topline i radosti. Umjesto toga, dugi red bosih stopala. Nije to sad neka novost, svi manje više ovdje hodamo bosi. Ali te malene nožice, pune rana, otvorenih, neočišćenih, pune ožiljaka od tko zna koliko svakodnevnih stotinu, tisuću koraka do škole. Tražilo na aparatu postalo je maglovito. Ne nije kriva tehnika, ni postavke. Trudila sam se iz petnih žila ne pokazati koliko me steže u grlu, želucu, prsima. Koliko mi je bolno sve što vidim. Koliko sam izgubljena u moru nikad doživljene tišine, ozbiljnih kamenih dječjih lica. Koliko ne razumijem. Koliko ne znam kud bi se okrenula, gdje krenula. Koliko po prvi puta osjećam kako teška može biti nelagoda što ne znam kud bi i što da radim. Dok oni strpljivo drže malu plastičnu polu čistu šalicu koju će ispuni jedini obrok u danu. Da. Cijelom danu.
Na prstima, trudila sam se biti neprijetna. Čak sam poželjela nestati. Od straha ili ne znam ni ja čega…Udaljila sam se, sjela na zemlju u sredinu školskog dvorišta i čvrsto zatvorila oči. Bože, ovo nije stvarno zar ne ? Kad otvorim oči sve će izgledati drugačije zar ne ? Drukčiji je jedino bio manji red za šalicu kaše.Dječje prilike i dalje su polako, tiho, bez riječi, micale se kao iz neke druge dimenzije, drugog svijeta. Bez imalo interesa ili živosti za svijet oko njih. Svaki je oprao svoju šalicu u posebno namjenjenoj posudi s mutnom vodom. Svježe, čiste, nikakve vode NEMA ! Ni bunara bar ? Da bar mogu oprati ruke ili… o Bože ! Misli o sanitarnom čvoru tjerala sam iz glave. Na to u ovakvim okolnostima uopće nisam ni htjela pomišljati. Šutke su nestali u učionici. Koncentrirani na nastavu, raštrkani po vlažnom podu ili u raspadajućih tek nekoliko klupa uopće me nisu doživljavali dok sam virkala kroz otvor zvan “prozor”. Ni jedna glavica se nije znatiželjno okrenula što sad neka “mzungu” tu gleda. Ništa. I dalje isto.
Totalno koncentrirani na novo školsko gradivo. Znanje. Učenje. To jedino imaju. To im jedino preostaje. To je njihov jedini ulog u budućnost. Jedina nada….za neki možda osmijeh u budućnosti.
Nakon 4 sata, za koje ni ne pronalazim prave opisne riječi ostavili smo Chai školu iza nas, daleko u bushu.Bez odbora za pozdrav, bez “Kwaheri”- doviđenja, nasmijanih dječjih lica, ručica koje mašu naguravajući se kroz prozor auta. Ništa.Prvi puta u mojih 12 godina afričkog iskustva.
Danima nisam mogla otvoriti fotografije kako bi ih uredila i pripremila za odlazak u Europu. Čak sam rođenoj majci na poziv za skype rekla kako sam jako zaposlena. Istina.Nisam govorila, nijema, pratila sam vlastite misli koje su i dalje bile u Chai školi s licima bez životne radosti ili nade. Pokušavala sam uporno naći razlog zašto ? To nikad, ali nikad nisam doživjela. Više od 200 fotografija, svjedoka tog jutra, ni jedna ali baš niti jedna nasmijana. Tražila sam nadala se. Uzalud.
Samo pogled pun straha, neizvjesnosti, brige. Previše, puno previše svega, previše za dječji život… Matrix. Čisti.
U međuvremenu :
U Chai školi dogodile su se promjene…Da li smo uspjeli vratiti osmijeh ?
Ne možemo promijeniti svijet.
Ali ga možemo učiniti bar malo ljepšim, sigurnijim i sretnijim .
