Koliko velika i promašena očekivanja često imamo?
Koliko često bezglavo trčimo za ciljevima i postignućima kojih bi se možda u trenutku iskrenosti brzo odrekli kada bi nas netko na kraju životnog puta pitao:
„ Jeste li živjeli kako je trebalo?“
Svijet dobrote i strpljivosti Afrika, svaki put podsjeti na to…
Živim i vjerujem da se umjetnost davanja usavršava anonimnošću.
Teško ću se promijeniti. Pokušat ću. Bar se prilagoditi. Vrijedi. Možda uspijem, možda ne. U ime svih mojih afričkih godina, u ime svega što sam doživjela, proživjela, vidjela. Previše. Puno previše. Previše i za one koji vjeruju da ih ništa, ali ništa više ne može dotaći, slomiti. Pokušat ću više ne šutjeti. U ime svih onih koje sam tiho, bez pompe, sama, daleko od očiju javnosti podizala, održavala na životu, vraćala u život. Mnogima ni ime nisam znala. To mi nije bilo ni važno. Zdravlje, samopouzdanje, volja za životom i sigurniju budućnost i osmijeh nose isto ime. Vrijedilo je. I svakim novim osmijehom vrijedi još više. Iako i dalje ostajem pri uvjerenju kako ljudske sudbine bez obzira na strane svijeta, često na granici razumijevanja, dostojanstva i izdržljivosti zdravog razuma nisu priče za naslovnice, štiva za razonodu i kraćenje vremena.
P.S. Prije nastavka želim zahvaliti svima, da Vama koji niste odustajali u nagovaranju, upornim molbama, upitima, ponekad do zamrzavanja prijateljstva i komunikacije. Svima Vama koji niste prestajali ponavljati:”Daj, Petka, ne možeš više sve sama. Predugo ti sve to behandlaš. Daj da ti pomognemo. Uključi nas u svoje životne priče, u njihove živote…”
Tvrdoglava kakva jesam, pokušat ću.
Ne, nisam sebična. Jednostavno, previše sam se nagledala iskorištavanja siromaštva. Tih nedužnih malih i velikih ljudi u sve samo ne iskrene i plemenite svrhe. Kao da tom svojoj šutnjom pokušavam još više zaštititi ionako slabe, same, napuštene, bespomoćne. Dosta ih sam život nemilosrdno udara svakim novim svitanjem, neizvjesnošću. Ne zamjerite!
Afrika je bogata. Oduvijek je bila.
Istovremeno siromašna, bolesna, gladna i bijedna.
Takva će nažalost još dugo ostati.
Davno sam se prestala zanositi da mogu promijeniti svijet.
Ali jedan obrok, jedna sigurnost, jedna klupa, jedan lijek, jedna školarina, jedan madrac, jedne cipelice, mnogo je.
Dobrih ljudi ima posvuda.
Lijepo je biti dio svijeta u kojem možemo davati, pomagati, pokazati svoju ljudskost i spašavati živote.
Ovom prigodom, Hvala svima!
Hvala za sve učinjeno do sad. Od svih onih kojima ste tiho, samozatajno učinili život lakšim, sigurnijim i sretnijim.
Najbolji način da usrećite sebe, jest da usrećite nekog drugog.
Svakodnevno pronalazim nove probleme, motive, potrebe, ciljeve. I nisam posvećena samo jednom projektu.
Zašto?
Previše je onih kojima smo potrebni. Pravednije je. Svatko zaslužuje istu priliku zar ne? Barem po mom srcu.
Radim, trudim i borim se isključivo na način “direktno u ruke”. Koliko mogu sama te uz pomoć i u suradnji s hrvatskim i inozemnim organizacijama i fondacijama. A posebno uz pomoć dragih ljudi, prijatelja, pojedinaca…
Hvala svima za sve, do sada i od sada!
Nije važno činiti velike stvari. Već male stvari s velikim srcem.
Majka Tereza
Ne možemo promijeniti svijet.
Ali ga možemo učiniti bar malo ljepšim, sigurnijim i sretnijim.
